Kada govorimo o miru u svijetu, ne znam da li ljudi o njemu pričaju samo zato što su navikli tako pričati ili? Tamo drže svoje govore u UN – u, ili negdje drugdje gdje je šira javnost uperena u njih.Redovito se dodjeljuju Nobelove nagrade za mir, znanstvenicima, liječnicima, političarima… Čekaj… Jesam li ja to dobro napisao, političarima. Da, napisao sam političarima. Veliki su oni zagovornici mira. Hm, nešto očitanje uredu sa mnom. Naša vlada pogotovo održava mir u našoj zemlji, toliko te osramoti, doslovno ti skine i zadnje gaće s tebe koje nosiš, tako da više nemaš ni volje, ni snage, narušavati mir u zemlji. Možda samo ja ne vidim mir u svijetu, u našoj državi i u našem gradu onako kako bih trebao. Svugdje se spominje mir, mir, mir, pa hajdemo ga onda i opisati već jednom, zauvijek. Ustvari, kako ja primjećujem i doživljavam taj „mir“.

Krenuo bih prvo od ovoga, kada netko dobije, recimo otkaz u srednjim godinama, pa ga šiknu na biro, na kojem se mora javljati svaki mjesec, da bi mušterija rekla da se javi na taj, i taj, i taj posao, koji uopće nema veze s njegovom strukom. Nakon nekoliko mjeseci, kada izgubi sve moguće naknade s biroa, polako počne i njegova žena dizati napetost, živcirati ga, pa mu kvoca, da ima posla uvijek, samo ako želi raditi to, i to, i to. Naravno, ima i djecu, točnije dvoje, koje treba prehraniti, obući i pripremiti za školu. Djeca u školi budu izopćena jer; - moj tata nije supermen! Nema novaca kupiti dječju novu odjeću, onda su oni prisiljeni zbog takve financijske situacije, nositi cijeli tjedan iste poderane traperice. Drugi učenici to primijete, pa se rugaju njegovoj djeci, a njegova djeca dugo trpe to maltretiranje,i onda je jednog dana, nastane svađa i tuča u školi.

Ravnateljica ga pozove kako bi mu mogla reći da će mu djecu izbaciti iz škole, jer imaju velikih problema s njima. Dođe kući, obznani tu lijepu vijest ženi, već ionako umoran od svega, malo mu fali da ne pukne, a žena mu kaže kako ne može ovako više i pokaže papire za rastavu tridesetogodišnjeg braka. Naravno pukne kao' kokica, ode u podrum po pušku iz rata, naravno jer se borio u ratu za taj „mir“. Prvo ubije ženu, dođe ponovno u školu ubiti ravnateljicu i još nekoliko nastavnika,koji nisu obavljali svoj posao i objasnili ili naučili, svejedno, učenici mada nemaju svi novaca, ali da odijelo ne čini čovjeka te da je najbitnije kakav je čovjek.

Mir je isto i kada neka zemlja ratuje, recimo Sirija, tamo ima mira na pretek. Može ga se osjetiti u zraku. Amerikanci i Rusi pojačavaju taj „mir“ kako bi Sirijci mogli bezbrižno živjeti. Samo ponekad padne koja bomba od miroljubivih Amerikanaca, i to slučajno na civile ili bolnicu. Ma nema veze, ispričali su se, ali Rusi nisu to prihvatili, pa se Amerikanci i Rusi dogovore, da Rusi onda, bace sad jednu bombu na civile, da budu jedan – jedan. Rusi pogode stambeno naselje u nekom Sirijskom gradu, neku veliku zgradu. Zgrada se srušila od bombe, mislim, normalno da se srušila, i ljudi u njoj su se srušili, i ono malo dijete. Majka tog djeteta doziva njegovo ime ispod ruševina, a nije ni primijetila kako su na ulici dijelovi tijela njezinog djeteta. Nema veze, Rusi su se isto ispričali, u ime toga „mira“.

Kada netko može nešto učiniti, nešto jako loše, a neće snositi posljedice jer mu je tata, pun „pošteno“ zarađenog novca, to je pravi, bezbrižan „mir“. Kada mu tata ima sredstva za darivati suca, policajca, ministra i svih živih oko njega da se može igrati životima drugih. Točnije igrati se životom svoje djevojke, koja nije raširila noge kad je to želio, međutim on joj je pokazao što se dogodi kad ne napravi ono što želi. Ubije ju, onako usput, kao da to radi svaki dan. Njezini roditelji traže njegovu kaznu, kako bi barem, nekako, mogli nastaviti, ustvari nikako, sa životom na tom „miru“.No, on pije kavu na trgu i čita novine i dalje na „miru“.

Opisao sam samo tri, ne vezane, karakteristike tog „mira“, koje su prelijepe, a danas su nam prisutne. Baš je lijepo živjeti u takvom „miru“, zar ne? Mir neće nikada biti dokle god ne budemo svi jednaki, ljudi. Svi zaboravljamo biti ljudi, i živjeti u pravom miru. Mir se postiže ljubavlju i kompromisima, a ne oružjem i novcem.Nažalost, uvijek će postojati oni koji će pravi mir narušavati i s time puno ljudi unesrećivati. Eto, toliko o miru kojeg možemo vidjeti.

Autor : Jan Bolić