Poštovana gospodo, sportski i atletski djelatnici,

u interesu istine i borbe za boljitak atletike u hrvatskom društvu moramo se obratiti javnosti. Što je istina, zaključak donesite sami.

Kada se u ime pravne osobe obraćate javnosti onda je logika da se to obraćanje pečatira i potpiše od odgovorne osobe. U ovom slučaju nije tako, što samo po sebi dosta govori tim više što nas upravo iz ovih klubova nazivaju ljudi i ograđuju se i od načina i od sadržaja priopćenja. Također, dovoljno govori kad se šalje s adrese elektronske pošte jednog djelatnika HOO-a. Da, dijelimo vašu zabrinutost, dapače mi ju svakodnevno živimo, znamo odakle vjetar puše i svako zašto ima svoje razloge.

Zašto je trenutna situacija ovakva i zašto će s ovakvim uvjetima rada i administrativnim odredbama i ubuduće biti isto ili slično, zaključite sami. Nije nam poznato da igdje u svijetu ima ovakvih pravilnika i podakata koji sužavaju programe rada kao važeći dokumenti HOO-a.Nigdje nismo pronašli da redovni program čine samo pripreme i natjecanja i do 5% prenamjene, od tih sredstava, za 4 pozicije. Sukladno navedenom pozivam zabrinute atletske kolege da pitaju odgovorne:

• Kako opremiti 300 atletičara reprezentativaca sa 129.742,65 kn, a pritom samo za porez morate platiti 371.556,82 kn i što bi bilo da smo tu istu opremu i kupovali. Goli i bosi.
• Pitajte zašto u npr. Poljskoj država financira 54 atletska trenera, a u Hrvatskoj, čitaj HOO 4 (do 31.12.2016. pet trenera).
• Pitajte zašto se može biti na pripremama 365 dana, a pri tome za cijelu reprezentaciju možete kupiti do 129.742,65 kn vitaminizacije.
• Zašto se u atletici, koja ima 25 disciplina, muškarci i žene u 5 uzrasnih selekcija, može za stručni rad prenamjeniti samo do 129.742,65 kn.
• Pitajte zašto za HOO vrijedi jedna sistematizacija i pripadajući koeficijenti, a za NŠS- e nešto drugo. Isti je novac. Državni.
• Pitajte je li to propis države, MZOS-a ili Središnjeg državnog ureda za sport ili HOO- a, servisa sporta. Pritom se ne pozivajte na Zakon o proračunu, znamo jako dobro kako je sportu na lokalnoj razini.
• Pitajte zašto atletičari moraju promovirati autokuću, a automobile voze neki drugi.
• Pitajte zašto najbolja hrvatska sportašica mora promovirati naftnu kompaniju, a kartice za gorivo koriste neki drugi.
• Pitajte zašto olimpijska pobjednica iz atletike ima za program 160.000 kn godišnje, a istovremeno samo sudionik Olimpijskih igara iz drugog sporta dobije 280.000 kn, gdje je tu valorizacija uspjeha i rezultata.
• Pitajte vodstvo HOO-a zašto MOK ima kategorizaciju sportova, kriterije o raspodjeli novaca utemeljene na rezultatu ostvarenom u odgovarajućim uvjetima i konkurenciji, a međunarodne federacije, članice MOK-a,imaju potpunu autonomiju u radu.Zašto to nema HOO, a članica smo MOK-a.
• Pitajte zašto IAAF od MOK-a dobiva najviše sredstava, gotovo dvostruko više od prvoga od sebe.
• Pitajte...

O samoj 2016. godini:
• Pitajte zašto je HAS do 18.3.2016. godine na poziciji programa dobio 18.000 kn, a do sredine travnja osamdesetak tisuća kuna za programe.
• Pitate li se tko je i kako realizirao programe, pitajte koliko smo novaca potrošili, a koliko dobili od Olimpijskih igara.
• Pitajte koliko smo novaca za redovne programe dobili u listopadu.
Pitam vas, jesu li u 2016. godini svi vaši programski zahtjevi prema HAS-u realizirani, znam da jesu. Znate i vi da smo za Saru Kolak platili 3 koplja isti dan. Je li ijedan programski zahtjev upućen HAS-u odbijen? Nije.
Ovo su činjenice, a da bi naš sportski sustav normalno i racionalno funkcionirao, mi bi i s postojećim sredstvima unaprijedili sadašnji sustav i u obuhvatu i u kvaliteti. Za to je potrebno tako malo u jednom članku Statuta HOO-a izvršiti dopunu stavka. Samo to.

Pošto se zaključak priopćenja odnosi na mene osobno, tako ću i odgovoriti. Upravo su pojedinci iz atletike od kojih dio stoji iza ovog pisma, doprinjeli da atletika u Hrvata ima ovakav status. Pritom su na konto atletike imali lijep status, a običaj je uljuđenog ponašanja da „probleme“ rješavate u kući, a ne na ulici.

Poručujem da nisam fikus predsjednik, ne ostavljam dugove, nisam uhljeb, ne radim selfije na Copacabani o trošku poreznih obveznika, moja karta za Rio nije išla na teret poreznih obveznika.

Još nešto, do kuda opsesija može ići, potvrđuje i navod da nismo slali djecu na prvenstvo Balkana u Tursku. Gospodo, znate li da je tada bio teroristički napad i znate li koliko je baš tada poginulo ljudi, a mi smo konzultirali u toj situaciji i MVP.

S poštovanjem,
Ivan Veštić Predsjednik HAS-a