Kao osoba s invaliditetom nigdje ne radim, zbog mog zdravstvenog stanja vjerojatno neću nigdje ni raditi, jer sam, doslovno ne mogu ni ruku dignuti. Želim reći da fizički ne mogu raditi, jer sam inače poslovno sposoban. Imam završenu srednju strukovnu školu i moje zanimanje je upravi referent, nisam još upisom studij, ali planiram. Znači, ne mogu raditi i vjerojatno u budućnosti neću niti raditi.
Moja obitelj skrbi o meni, hrani me, kupuje mi hranu, kupuje mi sve što mi je potrebno, pomaže mi u svakodnevnim potrebama, oblače me, presvlače me, tuširaju me, odnosno skrbe o meni 24 sata dnevno.

Da se malo podsjetimo, primam samo osobnu invalidninu od 1250 kuna, što su sva moja mjesečna primanja. E sada se ja pitam, kako bi osoba poput mene, da nema nikoga tko skrbi o njoj, s ovom izdašnom invalidninom, koja ne može tako i ruku pomaknuti bez tuđe pomoći, osoba 100 %-nim invaliditetom, kojoj je potrebna 24 satna pomoć i skrb, živjela sama. Recimo da imam riješeno stambeno pitanje tj. stan koji mi je pustila baka u nasljedstvu, da ne moram plaćati najamninu ili kredit, ali kako bih platio sve ostalo s 1250 kuna mjesečno, pitanje je? Pa krenimo redom.

Prvo bih trebao platiti najmanje četiri medicinske sestre da skrbe o meni, 24 sata. Trebao bih onda i od nečega živjeti,morao bih kupovati hranu, svaki čovjek mora jesti, ali na čemu bih kuhao, plin i struju isto treba platiti. Morao bih plaćati režije, da ne živim kao u srednjem vijeku, bez struje i vode. Ne bih mogao ni izigravati srednji vijek, jer bih morao kupiti svijeće. Pa bi se valjalo i oprati tu i tamo. Trebala bi mi odjeća i obuća jer sigurno ne bih gol hodao po svijetu kao neki luđak. Televiziju i laptop, samo mogu sanjati, a telefon i internet, zaboravio bih što je to. Možda bih malo volio i izaći van, družiti se s prijateljima te popiti kavu. Naći si lijepu djevojku i voditi je u kino, ma da mislim da bi ona plaćala kokice.

Sve sam ovo nabrojao jer smatram da su ovo one najskromnije, osnovne potrebe za normalan život, ili se varam. Osoba s invaliditetom koja želi živjeti sama, ili nema drugog izbora nego biti sama, kako će to učiniti s 1250 kuna na mjesec. Mislim da bi trebala prvo i osnovno zatražiti pomoć osobnog financijskog savjetnika, koji bi joj predložio plan za život i kućni budžet, ali bez da naplati svoje vrijedne usluge. Ustvari, evo sad predlažem vladi da uz invalidninu pošalje bon za besplatne usluge financijera. Ma može i psihijatrijske usluge, jer će vrlo brzo biti prijeko potrebne. 1250 kuna nije niti najmanja mirovina hrvatskog građanina, koji ima minimalan broj godina radnog staža.

Zar osobe s invaliditetom imaju manje potrebe od hajdemo reći „običnih“ građana koji su sposobni sami za sebe brinuti. Invalidnina bi trebala iznositi onoliko koliko je i najniža mirovina u državi. Zašto nije tako uređeno i propisano, ne znam, ali je nepošteno i nepravedno. Najžalosnije je to što su osobe s invaliditetom, najranjivija skupina društva, na najzadnjoj točki ili crti za bilo koju promjenu nabolje. Eto, pa vi uživajte s 1250 kuna mjesečno.  Autor : Jan Bolić