Dok sam danas išao trgovačkim centrom, razmišljao sam koliko ljudi kupuju i troše,

svoje teško zarađene novce. Promatrao sam sve te ljude što su prolazili, šetali i

razgledavali izloge okićene tim natpisima o sniženjima. Bilo je puno ljudi, bila je

nedjelja i svi su se poslije ručka, vjerojatno, zaputili u neki trgovački centar ubiti

nedjeljnu monotoniju. Ja sam bio s obitelji u supermarketu kupiti ručak za sutra i još

neke potrepštine koje nedostaju u kući. Poslije smo otišli malo prošetati i

razgledavati, ali sam primijetio da ljudi većinom samo šetaju, u rukama obično držeći

malo dijete ili gurajući dječja kolica, a nitko ne drži vrećice iz šopinga, odnosno

vrećice iz neke trgovine s odjećom.

Znam da ljudi, nažalost, imaju sve manje novaca, ali kako i neće imati, kada su

svakim danom sve veća i nova poskupljenja. Kako će nositi vrećice, kada je svakim

danom sve više i više nezaposlenih građana koji jedva preživljavaju. Poskupljenja su

sve veća, a posla je sve manje. I tako svakim danom sve više. To je naša realnost i

naša jadna istina. Ali mi jedna stvar nije nikada bila jasna ili sam pre mlad da bih

shvatio, a zbog čega i pišem ovo, je to da svake godine govore, mediji i vladajući, da

je kupovna moć, nas smrtnika, sve veća. Zamisli se ti. Za božićnu košaricu ćemo

potrošiti ove godine više, nego lani. Pa onda za uskršnju košaricu ćemo ove godine

potrošiti više, nego lani. Dobro je da nema više košarica, jer da nije tužno, bilo bi

smiješno.

Možda je to neka medijska manipulacija ili obmanjivanje javnosti, ne znam. Nikad mi

to nije bilo jasno, a i čini mi se da nikada neću shvatiti tu činjenicu. Ne znam da li je to

moja neinteligencija ili što. Nikada neću razumjeti njihov izračun prosjeka. Isto kao

recimo, za izračun prosječne plače u Hrvata, tko to pak izračunava, ali o tom, potom.

Moja obitelj i ja, još nekako preživljavamo, krpamo kraj s krajem, primamo plače i

penzije. Više se ne pita kolika ti je plaća, nego da li ju redovito primaš.

Stvarnost je takva, da ljudi nažalost, ne kupuju jer nemaju s čime. Nitko se ne pita što

je s onima koji nemaju ni za kruh i mlijeko, kako oni žive. Na svu sreću još smo složni

ljudi, imamo velika srca, volimo se, pa pomažemo jedni drugima i nadam se da će

tako i ostati. Da nećemo postati, gladni psi. Dok mi šetamo trgovinama, praznih ruku,

i dok nas veliki izlozi samo namamljuju. Neki itekako imaju pune i velike ruke, ne

samo ruke, nego i velike džepove.

Eto, takva je naša kupovna moć, jadna, sramotna i nikakva. Sva sreća da postoje

kreditne kartice i krediti, pa si koji puta kupimo koju majicu sa sniženja, osim ako nam

ne crkne hladnjak ili neki drugi kućanski aparat, koji je potreban za normalno

življenje. Da ne pričam o kupnji novog automobila ili stana jer stan, je postao san.

Toliko o našoj kupovnoj moći. Ni Superman ne bi mogao kupovati, koji ima moći.

Autor : Jan Bolić