„Često gledam burzu, pretražujem internetske stranice koje objavljuju oglase za posao, pregledavam narodne novine, možda je koji natječaj za posao objavljen i odlazim na hrvatski zavod za zapošljavanje jer već duže vrijeme tražim posao isključivo u nekoj državnoj instituciji, firmi ili poduzeću, kako hoćete. Zasitio sam se privatnih poslodavaca i želio sam promjenu. I jednog dana konačno ugledam jedan oglas, bilo je to kao da sam vidio ukazanje Djevice Marije, posao na kojem zadovoljavam sve uvjete, u državnoj instituciji, te se prijavim. Nabavim svu potrebnu dokumentaciju, životopis, potvrdu o ne kažnjavanju, koja ne smije biti starija od šest mjeseci, potvrdu ovu, potvrdu onu, dobro je da ne moram priložiti broj stopala, otiske prstiju ili tako nešto. A to što nam je u vladi sjedila i što se šeće po saboru osoba koja je ubila skoro cijelu jednu obitelj, uopće nije bitno, njoj potvrde ne trebaju, valjda zato što je ujedno i osnivala političku stranku.

Kad sam sve te papire skupio i poslao, nakon određenog vremena stigne poziv na testiranje za posao. Nitko sretniji od mene, pripremim se za prvo testiranje, trebalo je naučiti neke zakone, jer su oni inače za svih jednaki, jesu, možeš'si misliti, i prođem prvi ispit. Nisu svi kandidati prošli za drugo testiranje. Drugo testiranje, psihološko, nisam bio siguran gdje idem raditi, pa sam više puta još pogledao, možda su me oči prevarile kad sam gledao oglas, da ne idem ja to slučajno u NASA-u raditi, ili tako nešto, ali nisam se prevario. Prošli smo dvojica ovo psihološko testiranje, valjda smo mi jedini dovoljno ludi za taj posao, sva moguća testiranja prošli, a sljedeće je testiranje bilo kao razgovor s komisijom, znači kod šefa i šefa od šefa, te šefa od šefa od šefa.

Znao sam da je posao moj, vjerovao sam u to, ma bio siguran u to, dok nismo došli na razgovor kod komisije i drugi kandidat se pozdravio s jednim od šefova jer se, gle čuda neviđenoga, jako dobro od negdje poznaju. Iste sekunde mi je bilo sve jasno, bez obzira na to što me glavni šef pohvalio i rekao da imam sve kvalifikacije, praktički mi obećao posao, nisam dobio posao u državnoj instituciji sada i još nikada“.

To je samo jedan scenarij koji je danas u Hrvatskoj normalan i događa se svakodnevno. Zapošljavaju se prvo sinovi i kćeri, pa rodbina, pa prijatelji, pa onda već sinovi imaju svoju djecu koja su eto taman završila fakultet i trebaju posao, i tako u krug. Možda bi se mi trebali učlaniti u neku političku stranku da možemo iskaznicu pokazati na razgovoru za posao. Vlade su se mijenjale kao i vjetar, svaka je obećala promjenu, ali nismo u pomaku. Običan građanin koji se želi zaposliti u državnoj instituciji, koji je možda, ili sigurno bolji i kvalitetniji radnik od nekog koji je tamo po krvi, nema nikakve šanse. Nismo svi jednaki i zakoni ne vrijede za sve jednako. Ako nemamo mamu, tatu, brata, ujka, ujnu, i drugu rodbinu u nekoj državnoj firmi, nemamo ni šanse zaposliti se.

Građani koji rade i znaju svoj posao raditi u privatnom sektoru, za plaće manje od tri tisuće kuna, više od osam radnih sati, bez plaćenih prekovremenih, bez godišnjih odmora, možda i verbalno maltretirani, omalovažavani i nepoštovani, bez prilike za zaposlenje u državnom sektoru, do kada će tako biti, do kada će obični građani to trpjeti, ne bih znao. Jako me onda ljuti, i u meni stvara bijes kada nekada sustav ne funkcionira kako bi trebao, a to je najžalosnije u svemu tome. Zbog čega ne funkcionira, zbog radnika koji imaju godišnji odmor, plaće možda i pre velike za ono što rade, plaćene prekovremene i povišice. Ne omalovažavam nikoga, da se razumijemo, ali, ne bi li svi trebali imati jednaku šansu. Uvijek vjerujem u bolje, pa i sada mi nepreostali ništa, nego vjerovati da će biti pomaka.

Autor : Jan Bolić