Žene su, nažalost često maltretirane, fizički i psihički povrijeđene, omalovažavane i ponižavane u vlastitom braku.Diskriminacija nad ženama je prvenstveno prisutna, ovako u brakovima. Žene zbog straha ili srama, ponekad niti ne zatraže pomoć, a sustav zakaže više puta pa pomoć ne stigne na vrijeme.Diskriminacija nad ženama je prisutna i u politici. Možemo vidjeti našu vladu, u kojoj su samo četiri ministrice u vladi, a isto tako nemamo niti puno žena i u saboru.Žene su diskriminirane na svojim radnim mjestima. Kod zapošljavanja također imamo diskriminaciju, zapošljavaju se više muškarci nego žene. Ne znam, i ne razumijem zašto je nekome čudno vidjeti ženu, recimo na gradilištu, kao građevinarku ili ženu da vozi autobus, kao vozačicu. Žene su svakodnevno suočene s diskriminacijom i moraju se, nažalost, boriti same protiv diskriminacije, jer, nadležna tijela zakažu. Bore se protiv omalovažavanja i vrijeđanja na poslu, njihov rad se ne cijeni i manje su plaćene od muškaraca. Neki ljudi misle da su žene njihovo vlasništvo, da su žene glupe, da su žene nesposobne za rad, da su žene samo za kuću i da tamo trebaju biti, zatvorene u četiri zida.

Diskriminacija je često prisutna i nad gej osobama. Gej osobe su vrlo često izbačene iz društva, zatvorene, psihički i fizički maltretirane. Moraju svoja prava izboriti povorkama ponosa i prosvjedima, uz to budu i onda fizički napadnute.Prije nekoliko godina, prisjetimo se, planiranog napada na gej osobu, koja je bila brutalno pretučena i k tome još tako i fotografirana. Koju tugu, žalost, poniženje i razočarenje je doživjela napadnuta osoba. Gdje je sad sustav, opet je zakazao. Taj koji je to učinio, samo dokazuje, da samo on ima poteškoće u prihvaćanju sebe, i zbog toga je frustriran i pun predrasuda. Žalim takve ljude koji osuđuju i koji se ne znaju nositi sa svojim predrasudama, i koji ne mogu prihvatiti sebe.

Nedavno smo mogli vidjeti, bilo je objavljeno na svim internetskim portalima, kako je poznati američki glumac izvrijeđan,u jednom od hrvatskih restorana,zbog toga što je crnac. Samo što je on svjetski poznata ličnost, pa je cijeli taj događaj lijepo snimio i objavio na društvenim mrežama, gdje ima puno svojih obožavatelj koji ga prate, te je cijeli svijet vidio kako ga je naša nacija lijepo ugusto primila. Neka je objavio, i neka nas je osramotio, tako nam i treba kada smo puni predrasuda, i ne znamo se suočiti s njima.Znam da smo uvijek bili zaostali, otprilike, jedno pet godina, za zapadnim zemaljcima. No, ovo nije pet godina, ovo je puno, puno više. Očito divlji zapad i nije baš tako divlji, a što smo onda tek mi, kada vrijeđamo osobu različitije rase. Mi se možemo pokriti preko glave, i šutjeti, i zapitati se. Žalosno, zar su ljudi drugačije rase od nas, drukčiji ili različitiji. Meni su svi ljudi jednaki, pa zato, ponovno ne razumijem to.

Kao osoba s invaliditetom, nažalost znam, ustvari poznata mi je diskriminacija u vlastitom životu. Sada kada kažem zbog čega, netko će reći, da to nije istina, da se puno napravilo za osobe s invaliditetom. Da, napravilo se puno, ali nedovoljno. Krenuo bih od ovoga, tko će zaposliti osobu s invaliditetom? Možemo mi pričati da to nije tako, i osobno znam nekoliko osoba s invaliditetom koje su zaposlene, no smatram da je to još vrlo, vrlo malo. Recimo, nedavno sam želio posjetiti muzej i dogovorio sam se s prijateljima, da otiđemo zajedno, naravno muzej je smješten u staroj, povijesnoj zgradi u kojoj nije omogućen pristup osobama s invaliditetom, nisu napravili lift i pristup za invalidska kolica. Eto. Što to nije diskriminacija? Što ja nemam pravo ići u taj muzej pogledati izložbu? Je, to je diskriminacija, samo je nitko ne primjećujete nije osoba s invaliditetom, pa ga se to kao ne tiče. Ali kako će se netko poput mene ili ja, tko je isto osoba s invaliditetom, osjećati ako ne može ući u običan muzej. Bit će odvojena i označena, izbačena iz društvenog života i diskriminirana. A sustav, naravno da je zakazati u ovome.

Tako je i diskriminacijom nad ženama, diskriminacijom nad gej osobama, diskriminacijom nad osobama drugačije rase, diskriminacijom nad osobama lošijeg socijalnog stanja i tako dalje. Naše društvo treba biti ravnopravno, i imam osjećaj da to nekako nije prioritet u društvu. Svatko mora sam preživljavati i boriti se, za temeljna ljudska prava. Žalosno je gledati kad se ljudi prosvjedima bore za ljudska prava, koja bi trebala za svih biti ravnopravna.Sustav, nažalost i ne pomaže u toj borbi za ravnopravnost i to je još veća sramota. Diskriminacije u društvu ima sve manje, istina, međutim smatram da je to nedovoljno.

Država i svi mi trebamo se zajedno boriti protiv diskriminacije. Prvo moramo krenuti od samih sebe, tako da se naučimo nositi sa svojim predrasudama, i prestanemo osuđivati druge. Ravnopravnost staviti kao prioritet u našoj zajednici koja je već ionako osjetljiva. Znam i vjerujem da će biti bolje, i može biti bolje samo ako sami, mi obični ljudi, to želimo. Kada prestanemo osuđivati druge, kada budemo živjeli samo svoj život i ne budemo upirali prste, poglede, komentare u druge ljude, onda će sigurno biti bolje. Tko god osuđuje itekako ima problema s prihvaćanjem sebe, frustriran je, i svakako nije čovjek.Ponekad osoba koja se osjeća diskriminirano, povuče se iz društvenog života, više ne izlazi van i povuče se u sebe. Nemoj te dozvoliti da vas to pogađa, nije problem u vama, nego u onome koji ima inteligenciju na razini majmuna, a i niže, vjerujte mi. Kada sam negdje vani, uopće ne primjećujem poglede prema meni, a možete zamisliti koliko ih ima. Budite hrabri i svoji, radite ono što volite i bit će te sretni.

Autor : Jan Bolić