Svaki radni odnos zahtijeva niz pravila koji trebaju biti ispunjeni. Tu se prije svega misli na sve one obaveze koje poslodavac mora imati prema zaposleniku i naravno na sve one obaveze koje zaposlenik mora imati prema svom poslodavcu. Slobodno se može reći kako se prije svega radi o pravnom odnosu reguliranom od strane zakona sa niz propisa. Među zakonske uredbe svakako treba uvrstiti i evidenciju o radnom vremenu. 

Svaki propis i svaka donešena uredba tu je kako bi se zaštitile obadvije strane i kako bi sve bilo u skladu sa zakonom. Evidencija radnog vremena samo je jedan dio svega toga, što ne znači da je manje bitna. Upravo ona regulira početak i kraj radnog vremena radnika, a obvezatna je u slučaju ako se regulira ugovorom o radu i kolektivnim ugovorom. Sadrži osnovne podatke o zaposleniku kao što su ime i prezime. U evidenciji isto tako treba biti i početak te završetak rada, ali naravno samo u onim slučajevima gdje je to prethodno uređeno bilo kolektivnim ugovorom, ili možda samim ugovorom o radu.

Potrebno je voditi računa o ukupnom radnom vremenu, zatim o satima (ako ih ima), a koji se odnose na rad noću, prekovremene. Zatim radne sate koje je radnik proveo radeći nedeljom, blagdanima, ili nekim drugim neradnim danom, a što je opet utvrđeno posebnim propisima. Među ostale sate treba ubrojiti one koji se odnose na godišnje odmore, bolovanje, plaćeni dopust, zatim sate koje je osoba provela u štrajku, te sve one sate kada je bila isključena s posla.